CroPress

Jasmin Stavros otkrio svoj ritual: Umjesto da gledamo televiziju, žena i ja izmolimo krunicu

Stavros-pokraden
FacebookTwitterGoogle+PinterestShare

Nismo odavno popričali za novine; zadnji veliki razgovor imali smo kad ste nastupali u Splitu za Novu godinu, je li to bilo prije osam godina? Započeli smo tako ćakulu s Jasminom Stavrosom netom nakon što je odigrao partiju tenisa, što prakticira skoro pa svakodnevno u Kupeč Dolu, svom boravištu sedam kilometara udaljenom od Jastrebarskog, prema Svetoj Jani.

– Je, je, bilo je to 2008. godine, ako se dobro sićan – preuzima Staki.

– Znate, žao mi je što na idućem dočeku ne nastupam opet u Splitu, tog se novogodišnjeg nastupa još sjećam, trajao je maratonski, tri i po ure, odlično je bilo – sjeća se Stavros, dok mi iznenađeni pitamo:

– Ma, zar već sad, kad još ni ljeto nije počelo, imate dogovoren novogodišnji nastup?!

– Pa, mogu vam bez lažne skromnosti reći da već imam četiri ponude za Novu godinu. Naravno, još nisam odlučio, ali imam preferenciju za jedan grad gdje dosad još nisam bio – osmjehnuo se Stavros, pa dobrodušno “zagrintao”:

Duhovna obnova

– Imam i pun raspored za ovo ljeto, žao mi je šta nemam nijedan slobodan vikend za poć u ribe. Ali, pozvan sam u neke gradove gdje dosad još nisam nastupao. Pa, tko bi odbio nastupiti u Vukovaru, ajde recite!? – pita pjevač i odmah približava još neke svoje afinitete:

– Znate, ja i nisam baš od kupanja, plivanja ni sunčanja, ali drago mi je poć u ribe. Doduše, već tri godine nisam bacio svoju barku u more. Ma, bit će ribe i u deveti misec…

Bilo kako bilo, Stavros nema razloga za nezadovoljstvo: u svojoj 62. godini nastupa intenzivno kao mladić i unatoč dugogodišnjem stažu na sceni još je uvijek “vruća roba”, tražen i omiljen. Mlađe generacije znaju ga po novijim pjesmama, a jedna od njih je “Kraljevi smo zabave”, koju je snimio skupa s tamburaškim sastavom “Barabe”, i s kojom će nastupiti uskoro na CMC festivalu u Vodicama.

– Vidiš, kao što sam ja, kako kažu, kralj zabave za svoju generaciju, tako su “Barabe” za svoju, a skupa smo – bomba! Nedavno smo u Beču imali nastup od devet navečer do šest ujutro – ponosno je istaknuo Staki, a mi nismo mogli da ga ne upitamo – kako to izdrži?

– Lijepo. Sve sam podredio familiji i muzici. Skijam zimi, igram tenis svaki dan ako ne trčim ili šetam po hladovini, ovde kod Svete Jane. Znate, meni je ljeto ovdje gotovo ugodnije nego na moru, osim šta ne mogu ići u ribe. I tako, imam tjelesne kondicije, ne pušim i ne pijem alkohol, a pazim i na duševni mir. Svako se jutro pomolim, a i u toku dana to negdje učinim u tišini.

Dobro, neću puno o tome, to je moja stvar. Samo hoću objasniti kako izdržim. Tako. Navečer, umjesto da gledamo televiziju, žena i ja izmolimo krunicu. Dobro, pogledaju se vijesti, malo sporta i to je to. Ne želim gledati nikakve političke emisije, ni slične uznemirujuće sadržaje. Supruga i ja u Kupeč Dolu živimo sami, sinovi su u Zagrebu. Lijepo se družimo, razgovaramo. Sve to utječe na moj život i kondiciju. Muzika je moj život. Otac Dragutin bio je muzičar, a mater Jasna pjevala je u HNK. Ona još živi u Splitu, u Gajevoj. Na žalost, nije dobro… – sjena tuge preletjela je pjevačevim licem, pa smo brzo ubacili novo pitanje.

Malo bogatstvo s ‘Džuli’

– Bili ste sjajan bubnjar sklon jazzu. Zašto ste otišli u zabavnjake? Podsjetite malo na te početke ove mlade koji vas sad rado slušaju, u novijoj fazi…

– Iskreno ću reći: jer se više isplati! Kao bubnjar sam bio odličan, školovao sam se u Americi, a svirao sam po bivšoj Jugi sa svima: Mišom Kovačem, Nedom Ukraden, Terezom, Šerfezijem, Ljupkom… A onda se dogodila “Džuli”. Za četiri minute te pjesme snimljene s Danijelom Popovićem zaradio sam sedamdeset tisuća maraka. Onda sam shvatio da tu čuči komercijalni uspjeh, a nakon šta sam završio jazz-akademiju, malo je došlo i do zasićenja. A kako sam imao zanimljiv vokal, Rajko Dujmić me nagovorio da promijenim ime, da me ne percipiraju više kao bubnjara Milu, nego kao pjevača Stavrosa. Prva pjesma koju san snimio bila je “E, moj Rajko” 1987. godine. Nije me nitko baš ozbiljno shvaćao, sve dok se nisu pojavili brojevi “Umoran” i “Dao bih sto Amerika”. Onda je bilo jasno da je to – to.

– Vi ste i kantautor, a povremeno pišete i za druge. Napisali ste pjesmu “Žene su zakon” i velikodušno je dali “Barabama”…

– Eto, oni su mi se svidjeli, a ja imam desetke drugih pjesama na čekanju, pa sam zaključio da je njima potrebnija nego meni, i nije mi žao. Za nju su me nadahnile – žene. Nakon što sam pročitao knjigu fra Stanka Mijića, o ženama kao Božjim česticama ljubavi, lako sam napravija pjesmu. Inače volim pročitat duhovnu literaturu, a nekad od toga, evo, ispadne i dobro glazbeno iskustvo…

Druge ga ne zanimaju

– Kad smo već kod žena, ne zamjerite mi što me zanima: napadaju li vas kao nekad? Popularni ste, a bogme i dobrodržeći…

– Ma, ne znam. Ja imam svoju ženu i druge me ne interesiraju. Ako se neka hoće sa mnom slikat ili rukovat, to je u redu, dio posla. Ali, čak ne volim ni da me puno grle na tim slikama, jer još može krenuti priča bez veze po tabloidima. Lijepa slikica i – hvala, doviđenja,piše slobodnadalmacija.hr;foto: crp

facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmailby feather

Hrvatski Online Blog

www.CroPress.com

E-mail: info@cropress.com

Copyright © CroPress 2004-2017 All Rights Reserved

To Top