AKTUALNO

30 godina mraka zbog Hrvatske

Luka Kraljevic i MIjo Maric
FacebookTwitterGoogle+PinterestShare

Slijepi hrvatski emigrant Luka Kraljević: Mustač i Perković bili su gospodari života i smrti!

Luka Kraljevic i MIjo Maric

Luka Kraljević(desno) u društvu Mije Marića u MUnchenu na suđenju Perkoviću i Mustaču

         Na suđenju Perkoviću i Mustaču u Münchenu u Njemačkoj kao svjedok se 2. prosinca pojavio Luka Kraljević, hrvatski emigrant koji je preživio dva teška atentata od strane Udbe. O tome, o Stjepanu Đurekoviću, ali i o cjelokupnom kontekstu progona koje je komunistički režim poduzimao protiv hrvatske emigracije Luka  često govori novinarima.

       -Udba je znala da u Augsburgu uspješno poslujem i da imam dobre kontakate s ljudima. I željela me je pod bilo koju cijenu angažirati da špijuniram i obavljam druge stvari za njih. Ja sam kršćanski odgojen, i to nisam htio raditi. Nikad nisam bio izdajica, niti je itko od mojih bio izdajica, i zbog toga su me više puta pokušali likvidirati.

Najviše me je zvao Ivan Lasić, šef Udbe iz Mostara. Nije mi se predstavio, ali sam poslije doznao da je to bio on. On me svakog utorka zvao, nagovarao me da radim za njih, nudio mi je dva milijuna maraka, novi identitet i kuću gdje hoću i kakvu hoću. Naravno, tu je bila i prijetnja meni i mojoj obitelji. Rekli su da ću, ako ne pristanem na suradnju, završiti kao i moj prijatelj Stanko Nižić, kojeg su 23. kolovoza 1981. ubili u Zürichu.

Drugi atentat na Vas izvršen je 3. prosinca 1983. godine…

U subotu 3. prosinca 1983., nešto prije ponoći, dok sam stajao za šankom Udbin ubojica pucao je na mene izvana. Metak je ušao kroz lijevo oko i ostao je iznad desnog oka. Liječnici su rekli da je čudo da sam ostao živ, s obzirom na to gdje je metak prošao. Iz glave su mi ga izvadili tek nakon 29 godina! Ja sam bio u puno zemalja gdje je najbolja medicinska tehnika, ali za moj vid više nije bilo spasa. Ostao sam slijep.

Možete li nam opisati kakav je to osjećaj kada čovjek u najboljim godinama, kao vi u svojoj 35., ostane bez vida?

      -Imao sam dosta muke i suza u tim vremenima. Imao sam dvoje male djece, a nisam znao hoću li ostati živ ili ne. Uvijek mi je to bilo u glavi. To je toliko bolno i nečovječno, živjeti u takvoj situaciji. Nisam razmišljao o samoubojstvu, jer nisam pesimist. Uvijek sam gledao pozitivnije na stvari nego drugi. Uvijek bih se sjetio djece, supruge, mojih prijatelja, pa i samoga sebe.

Nije to jednostavno kad čovjek ne može vidjeti svoju djecu, svoju suprugu i prijatelje. Teško je to opisati. Ne daj Bože nikome, ali tko nije bio u takvim situacijama ne zna što je život. Ja nisam navikao sjediti, uvijek sam bio u pokretu. Uvijek sam nešto radio, uvijek sam htio nešto napraviti. I kad se to čovjeku uzme ostane jedna velika praznina.

Udbine žrtve – Stanko Nižić, Đuro Zagajski i Stjepan Đureković – bili su Vaši dobri prijatelji. Možete nam nešto reći o tim ljudima?

     Moje prijatelje Stanka Nižića, Đuru Zagajskog i Stjepana Đurekovića Udbina je ruka ubila po nalogu jugokomunističkih zločinaca. Ovi su ljudi bili istinski borci za slobodu i svatko tko imalo cijeni slobodu za njihovu će im se veliku žrtvu duboko pokloniti. Njih nije mržnja vodila, već vjera u Boga i ljubav prema svom narodu i prema svojoj domovini Hrvatskoj. I zbog toga su bili likvidirani. Njihovi neprijatelji, zaslijepljeni i vođeni jugokomunističkom mržnjom, htjeli su tu ljubav pod svaku cijenu ubiti i uništiti!

Ovi ljudi još uvijek žive u našim srcima, njihova borba nije bila uzaludna i mi ih nismo zaboravili. Bez njihove beskompromisne borbe i žrtve, kao i naših branitelja u Domovinskom ratu, mi danas ne bismo imali svoju državu, svoj jezik, i ne bismo bili dio civiliziranog svijeta kojemu oduvijek i pripadamo, kao niti 28. član Europske unije. I na njihovim kostima počivaju temelji hrvatske slobode i države – i to se ne smije zaboraviti. Jugokomunisti, koji su njima krvavu smrt pripremali, kao i Udbini plaćeni ubojice još uvijek slobodno po Hrvatskoj hodaju i još se uvijek ponose svojim krvavim i sotonskim djelima. Civilizirani svijet je svojim deklaracijama osudio ovo zlo i kršenja ljudskih prava i sloboda u ime te proklete Komunističke partije. Kao što vidite, naša borba protiv ovog zla je bila ispravna. Čak je i Hrvatski sabor svojom Deklaracijom od 30. lipnja 2006. osudio komunističke zločine u Hrvatskoj. Usprkos tome, komunistički zločinci i masovni ubojice imaju svoje ulice i trgove kod nas, a ljudi koji su se borili protiv ovog zla su još uvijek teroristi i državni neprijatelji. Danas je još uvijek lakše biti dijete ubojice, nego žrtve!

          Mustač i Perković bili su gospodari života i smrti! Oni su simbol te zločinačke komunističke organizacije koja je sijala smrt po cijelom svijetu. Najviše Hrvata ubili su u Njemačkoj i pravedno je da im se tu i sudi. Lijepo je znati da se oni, glave i simboli Udbe, nalaze u zatvoru. Međutim, mi imamo previše mustača i perkovića koji još uvijek slobodno hodaju ovom Lijepom našom i koji su još uvijek moćni i utjecajni. Dakle, ta udbaška mreža je još uvijek živa i nju se mora što prije iskorijeniti.

Hrvatski narod još uvijek ne zna tko plaća Perkovićeve i Mustačeve odvjetnike. Njihove odvjetnike – i to najskuplje u Münchenu – vjerojatno plaća Republika Hrvatska.

To je nastavak one politike koja je mijenjala zakon da se spriječi njihovo izručenje Njemačkoj – i po cijenu svađe s Njemačkom i EU-om, koja je htjela mijenjati čak i hrvatski Ustav samo da ne dođe do izručenja i koja je preko Državnog odvjetništva činila sve da do izručenja ne dođe-piše narod.hr.   http://narod.hr/hrvatska/luka-kraljevic-mustac-perkovic-bili-su-gospodari-zivota-smrti/

facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmailby feather

Hrvatski Online Blog

www.CroPress.com

E-mail: info@cropress.com

Copyright © CroPress 2004-2017 All Rights Reserved

To Top